Alergijski rinitis (peludna groznica) je simptomatski poremećaj nosne sluznice koji se javlja nakon dodira s alergenima iz okoline, a pri čemu nastaje upalna reakcija. Neki ljudi imaju alergijski rinitis samo u određenom periodu godine, na proljeće ili jesen. Dok ga drugi imaju u bilo koje doba godine (nesezonski alergijski rinitis). Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije 10 do 25% stanovništva u svijetu boluje od nekog oblika alergijskog rinitisa.
Uzročnici alergijskog rinitisa
Uzroci alergijskog rinitisa su alergeni, koji mogu biti cjelogodišnji ili sezonski. Celogodišnji alergeni su najčešće sastojci kućne prašine, posebno grinje koje u njoj žive, dlaka životinja ili plijesni, tada alergijski rinitis još zovemo perzistentni ili perenijalni rinitis. Sezonski alergeni su poleni (peludi) drveća, trava ili korova. Oblik rinitisa koji se javlja samo u određeno doba godine zovemo sezonski ili intermitentni (povremeni) alergijski rinitis. Također perje, duhanski dim ali i neki lijekovi (najčešće nesteroidni antiinflamoatroni lijekovi kao što su brufen i aspirin). Nagle promjene temperature, magla, fizički napor i određena hrana mogu pogoršati simptome.
Simptomi alergijskog rinitisa
Najčešći simptomi alergijskog rinitisa su: učestalo kihanje (po 10 i više puta uzastopno), otok krvnih sudova, što bolesnici osećaju kao začepljenost nosa ili zapušen nos, curenje vodenog sekreta iz nosa, svrab i crvenilo nosa i očiju, osjećaj peckanja i suzenje očiju, te nadražajni kašalj i grebanje u grlu, ponekad je prisutan gubitak čula mirisa. Alergijski rinitis smanjuje koncentraciju, izaziva glavobolju, utiče na radnu sposobnost i uzrok je izostanaka iz škole ili sa posla, te može znatno smanjiti kvalitet življenja. Do 75% odraslih bolesnika s rinitisom smatra da im bolest utiče na profesionalni život. Često je udružen s drugim bolestima gornjih disajnih puteva poput upale sinusa, uha, ili s nosnom polipozom. Simptomi alergijskog rinitisa mogu nestati spontano ili uzimanjem određenih lijekova.
Alergijski rinitis se često javlja u djetinjstvu. Akutni alergijski rinitis nije uobičajen prije druge godine života, a najčešće se javlja u školskom uzrastu. Postupak liječenja djece isti je kao i odraslih, ali mora se obratiti posebna pažnja kako bi se izbjegle nuspojave specifične za školski uzrast. Kod djece, simptomi alergijskog rinitisa mogu negativno uticati na kognitivno funkcionisanje i uspjeh u školi, a mogu se još više pogoršati neadekvatnim liječenjem. S prvim danima proljeća dolaze i tegobe osobama sa alergijskim bolestima i astmom.
Alergijske bolesti disajnog sistema spadaju među najčešće alergijske bolesti čovjeka, iako se to mijenja zavisno o starosnoj dobi. Kod beba od tri-četiri meseca do godinu dana najčešći je alergijski dermatitis, atopijski dermatitis ili neurodermitis, s crvenilom, svrabežom i hrapavošću kože na obrazima, iza ušiju, pregibima laktova, šaka, koljena ili stopala. U najranijoj dječijoj dobi, najčešće su gastrointestinalne alergije sa preosetljivošću na mlijeko, jaja ili neke druge alergene iz hrane. U doba puberteta najčešća alergijska bolest postaje alergijski rinitis, koji kasnije kroz život čvrsto drži prvo mjesto, uz pojavu bolesti u oko 10-15% odraslog stanovništva. Astma se obično javlja između druge i treće godine života, češće kod muške dece, i kroz život zahvata oko 5-7% odraslih ljudi.
Alergijski rinitis znači upala sluznice nosa potaknuta preosetljivošću na neki od alergena. Upala je u alergijskim bolestima izuzetno kompleksno zbivanje, koje je odgovorno za gubitak osnovne zaštitne funkcije sluznice disajnog sistema, i odgovorno za niz tegoba. Osnovna funkcija nosa je priprema udahnutog vazduha iz spoljašnje atmosfere za ulazak u pluća. Nos služi kao fizikalni filter, rezonator, ovlaživač i grijač. Nos zagrije vazduh na približno 37oC, vlaži ga do gotovo 100% saturacije, te odstranjuje sve čestice koje su veće od 5-6 mikrometara. Nos omogućava da vazduh, bilo kakav bio, postane idealan za donje disajne puteve i alveole, kako bi se mogla odigrati razmjena gasova, tj. kako bi mogao ući kisik u organizam, a odstraniti se – izlučiti ugljen dioksid. Ako je nos bolestan, ne može vršiti svoju funkciju, u pluća neće ulaziti kvalitetno pripremljen vazduh i postoji znatno veća verovatnoća da nastane bolest donjih disajnih puteva – astma. Smatra se da oko jedna trećina do jedna polovina bolesnika s rinitisom (oko 30-50%) razvija astmu.
Liječenje alergijskog rinitisa
U liječenju alergijskog rinitisa koriste se preventivne mjere i terapijski postupci. Preventivne mjere se odnose na izbjegavanje alergena i poboljšanje životnih uslova ili promjena sredine u kojoj živimo. Terapijski postupci su imunoterapija i primjena lijekova. Najbolji način da se promjeni alergijski status organizma, dakle da se djeluje etiološki, a ne samo simptomatski jeste specifična imunoterapija (SIT), ili alergijska vakcinacija (hiposenzibilizacija). Ona se primjenjuje kada je sklop alergijske preosjetljivosti takav da se može primjeniti, pri čemu je najvažnije da je prisutna monosenzibilizacija. To znači da postoji preosjetljivost samo na jednu grupu polena (peludi) ili na jedan cjelogodišnji alergen. Najbolji rezultati imunoterapije postižu se pri alergiji na polene trava ili na prašinsku grinju. Nakon sprovedene imunoterapije, kod većine bolesnika alergijske tegobe se smanjuju i proređuju, a kod nekih bolesnika gotovo nestaju. Radi se o unošenju alergena na koji je osoba preosetljiva na drugačiji način (potkožnim injekcijama), ono što se inače unosi kada nastaje alergijska reakcija (udisanjem). Organizam tada stvara blokirajuća antitijela, a uključuju se i drugi zaštitni mehanizmi, te je pri ponovljenom susretu s tim alergenom alergijska reakcija manja. Bolesnik razvija toleranciju na alergen koji mu stvara tegobe.
Ranije se koristio subkutani način aplikacije alergena tokom postupka imunoterapije. Danas se zna da primjena otopine alergena ispod jezika u usnu šupljinu (sublingvalna hiposenzibilizacija) daje jednako djelotvorne rezultate, s velikom prednošću što sublingvalnom primjenom nema potencijalnih opasnih sistemskih alergijskih reakcija. Također se u svijetu intenzivno radi na razvoju ostalih načina aplikacije alergena, te je napravljena oralna imunoterapija (u tabletama), koja će se uskoro početi učestalo primjenjivati. Za sada postoje tablete samo za specifičnu imunoterapiju na polen (pelud) trava.
Kada primjena preventivnih mjera nije dovoljna, a imunoterapija se ne može primijeniti, primenjuje se medikamentozno liječenje. Najvažnija grupa lijekova u liječenju alergijskog rinitisa su antihistaminici. Oni se primjenjuju redovno u sezoni polenacije, dakle kada su u vazduhu prisutne materije na koje je organizam razvio preosjetljivost. Osim antihistaminika, u liječenju alergijskog rinitisa najčešće se koriste topički kortikosteroidi. Oni u terapijskim koncentracijama za liječenje nosa ne ulaze u krv, te nema sistemskih neželjenih pojava vezanih uz upotrebu ovih lijekova, već samo poželjno dejstvo na sluznicu nosa. Topički kortikosteroidi uspješno smanjuju alergijsku upalu u sluznici nosa, time se smanjuje začepljenost nosa i svi ostali simptomi alergijskog rinitisa.