Šta je alergija na lijekove?

Ostale imunološke vrste odgovora organizma na lijekove

Postoje drugi načini kako imunološki sistem reaguje na lijekove, a pri tom se ne radi o klasičnim alergijskim reakcijama. Na primjer, antitijela na određene lijekove mogu uništiti crvena krvna zrnca. Ovaj vid uništavanja crvenih krvnih zrnaca dovodi do anemije. Najčešća imuninološka reakcija na lijekove se ogleda u osipima na koži (ovo ne uključuje urtikariju). Radi se o crvenilu, iritaciji kože, te mogućim pojavama modrica i čireva.

Na koje se lijekove najčešće javljaju alergijske reakcije?

Alergijska reakcija se može javiti na bilo koji lijek. Način primjene, trajanje liječenja, doza i učestalost primjene lijeka utiču na pojavu reakcija preosjetljivosti na lijekove. Senzibilizacija na lijek češće se javlja nakon primjene lijeka na koži ili sluznici, a rjeđe nakon oralne primjene lijeka. Anafilaktička reakcija češće se javlja nakon primjene lijeka u obliku injekcije (penicilin). Dugotrajna primjena visokih doza te česta primjena istog lijeka povećavaju opasnost od pojave alergije na lijek. Alergije na lijekove rjeđe su kod dojenčadi i male djece nego kod odraslih osoba. Zanimljivo je da su kožne alergijske reakcije na lijekove znatno češće kod žena, te da osobe alergične na jedan lijek imaju i 15 puta veći rizik alergije na još neki lijek.

Lijekovi na koje se najčešće javljaju alergijske reakcije su: acetilsalicilna kiselina i njoj srodni lijekovi koji se propisuju kod bolova ili povišene temperature (tzv. nesteroidni antireumatici – NSAID), antibiotici (penicilini, cefalosporini, karbapenemi), sulfonamidi, antituberkulotici, nitrofurantoin, antikonvulzivi, anestetici itd.

Alergija na vakcine

Učestalost reakcija raste s brojem ponovne vakcinacije i s visinom prethodno stvorenog nivoa antitijela. U vakcinama  se, osim aktivnih tvari (tvar kojom se vakciniše), nalaze i potencijalno štetne, alergogene tvari. Neki od tih dodataka imaju svrhu održanja vakcine (konzervansi), a neki su neizbježna onečišćenja (antibiotici i bjelančevine u kojem je cjepivo proizvedeno). Zbog toga u slučaju pojave neželjenih reakcija nakon vakcinisanja može biti riječi o preosjetljivosti na bilo koju od navedenih tvari. Alergijske reakcije na aktivnu komponentu vaccine su veoma rijetke. Najčešće su lokalne reakcije na mjestu primjene vakcine (otok i crvenilo) i porast temperature. Alergijske reakcije češće su uzrokovane neaktivnim komponentama, antibiotikom koji se dodaje hranilištima na kojima je uzgojen cjepni soj (neomicin, streptomicin) ili bjelančevinama pilećih embrija na kojima se uzgajaju neka virusne vakcine.

Poznato je da osobe koje su imale anafilaktičku reakciju na jaja mogu razviti alergijsku reakciju na vakcinu protiv ospica, rubeole i zaušnjaka. Kod neke djece koja su imala sistemsku alergijsku reakciju nakon vakcinisanja ovom vakcinom (urtikarija, astma, anafilaktički šok) dokazana je alergija na želatinu, češće korišten stabilizator vakcine.

Nuspojave tokom vakcinisanja protiv difterije, tetanusa i pertusisa/ Di-Te-Per (encefalopatija, kolaps, konvulzije, hiperpireksija) nisu posljedica alergijske reakcije, nego su vezane uz komponentu protiv pertusisa. Osim progresivne neurološke bolesti nema apsolutne zabrane vakcinisanja ovom vakcinom. U tom se slučaju može upotrijebiti tzv. acelularna vakcina za pertusis. Izuzetno rijetko (1:milijon), nakon Di-Te-Per vakcinacije se mogu javiti alergijske reakcije ranog tipa (anafilaktički šok, urtikarija) ili serumska bolest. Češće su alergijske reakcije na toksoid tetanusa i difterije, posebno ako je stara vakcina ili loše čuvana. Učestalost reakcija raste s brojem ponovnih vakcinacija (revakcinacije) i s visinom prethodno stvorenog nivoa antitijela. Stoga je važno znati kada je pacijent posljednji put vakcinisan protiv tetanusa.